Kratke vesti

Michael Schumacher osvojio je Veliku nagradu Australije, ostavljajuci za sobom Hakkinena bez osvojenog boda. 

MTV je jos jednom bio tako ljubazan da nam u svom Popstar weekendu pokaze koliko je Cristina Agilera glupa.

Irci su proslavili jos jedan St. Patric's day

Kraljica Elizabeta II posetila je Australiju, prvi put posle glasanja o ukidanju monarhije

Evropska unija zapocela je proces obaranja cena internet providinga.

William Cohen je posetio Vietnam, kao prvi visoki zvanicnik USA 25 godina posle zavrsetka rata

Srpski maturanti nastavljaju proteste za suspendovanje zakona o srednjoskolskom obrazovanju

A web prezentacija nase gimnazije priznala je teoriju evolucije 

Oasis: posle samo dve nedelje od izlaska "On the sholders of giants" na vrhu evropskog top20, a i pobedili su BSB u About-ovoj anketi

Isidora Bjelica: Dozivela je da je RTS doceka u svom jutarnjem programu. Toliko o avangardi

TV Pink: nesto je trulo u ruzicastom svetu (bez obzira na Simpsons)

Nema odmora -26.mart Grand prix Brazila.
Rusi ce tog dana birati novog predsednika.

Iste veceri cak i oni koji ne gledaju filmove pogledace, kako bi rekao Nigel Andrews, self-adoration spree u Shrine Auditoriumu, na 73. dodeli oskara.

Dan ranije dakle u subotu u klubu ekonomskog Goblini i Za ili protiv.

Licni stav urednika ovih vesti:

Pitao bi se Obicni Covek zasto je nekome, ciji bi dani bioloski trebalo da prolaze brzinom puscanog metka, zivot dosadio, a sati mu ne nalaze smisla i proganjaju secanje. Sa pravom bi on doneo valjane zakljucke, samo njemu, Obicnom, date, a koji bi se sveli na jedno: "Nesto tu nije u redu (odmahuje glavom i uzdise).
Da, stvari nisu na svom mestu, u poprilicnom neredu zivimo, u stvari. I eto posla za mladog entuziastu, koji ce, uprkos tome, u dole napisanim redovima, melanholijom natopiti svoje ideje. Progresa i ljubomorno pricati o nekim idejama "alternative zauvek", a sve ce to naravno zamazati pricama o obespravljenosti mladih i gubitku Perspektive u drustvu bez Demokratije. On je, u stvari lenj, "ma poprilicno je jadan", rekao bi Obicni.
Tako je, priznajem, prilicno sam lenj, a i prilicno sam opor i sarkastican. Pokusao sam i ja da prona|em smisao svog radnog dela zivota u borbi za prava i slobode, i bas tu, negde skrivenu iza parola "Ostajte ovde" (vi sebicni ispred ambasada) ili "Dole" (svi oni sa vrtoglavicom) pronasao sam dosadu kako ceka bas na mene. Odbacio bih je, siguran sam, da se nije tako dobro zdruzila za razocaranjem. Njih dvoje su, sa nepodnosljivom snagom (kao i svi ljubavnici u revoluciji), izbacili u bezdan prolaznosti sve ideje borbe i prkosa i ostali da mi dosa|uju prezirom.
Da me zamaraju, bilo bi iskrenije. Nedavno mi je jedna, napomenucu veleumna, drugarica jasno predlozila resenje za bu|enje. "Najbolje bi bilo", predlozila je, "da promenis veru i odes sto dalje pa tamo uradis neku operaciju na mozgu, i zaboravis i svoj narod, zemlju, veru, prijatelje". Bio je ovo samo prolog duge debate o potrebi evolucije mentaliteta, obicaja, tradicije, mada je moja sagovornica, jos na pocetku, njenu smislenost osporila. Veleumna #2 je priznala da bi vrlo rado prihvatila novac sa Zapada, ako joj ta cudovista ne bi "uzela"tradiciju i obicaje. U vrlo losem smislu prokomentarisala je i ljude koji su otisli da sa cudovistima zive. I tako su oni, koji su uradili nesto za sebe, i ja, koji sam verovao da se moce nesto uraditi za sve, osetili srpski sipak, srednji prst na obe ruke, ono predano (tradicionalno?) "ne" i tu apsurdnu (obicajnu? samo nasu?) doslednost, onu potrebu da se ostane isti, da se ostane svoj (na svome), da se ne promeni ni delic onoga sto je "nase i ostace nase", da se ne promeni 700 godina, jer je to tradicija, jer je to obicaj, jer je to staro, hvala Bogu, koliko i nas narod, dakle-najstarije.
A, tesko je to, znam, jer se ova Zemlja (mada se ne bi reklo) neumitno krece, od zapada (?!) ka istoku. I sve se menja, sve prolazi, nove stvari i dolaze, ali mimo nas, jer nista ne putuje vise slepim kolosekom, jer odatle nema povratka, tamo sve postaje obicaj i deo tradicije. I zato sve ide, a samo mi stojimo, na krsnom kamenu, dok nas vetrovi sibaju a mi stojimo, ponosno: ni makac! ni korak ustuknuti!
Zato ja, moj Obicni Covece, utapam sve ono sto mi je bilo drago u melanholiju, i zato mi sati bezrazlozno prolaze, a secanje me opominje, i zbog toga, a ni zbog cega drugog, progres je rec koja se gubi iz mog vokabulara.

Dragan Stojanovski II-3